Kolumna: Još uvijek oblačno, 3 godine kasnije

Autor Tomislav Tipurić | Objavljeno u Cloud, Konferencije | Objavljeno 16. srpanj 2014, 14:16

0

Započevši s pisanjem ove kolumne, zastao sam na tren, uvjeren kako sam i prije tri godine, ponukan tadašnjom temom broj, „drvio“ o cloudu. Bilo je to vrijeme početaka računalstva u oblaku, vrijeme u kojem su sa svih strana prštale zbunjujuće informacije o definiciji, načinu nabavke, privatnom i javnom oblaku, uštedama, otpuštanju sistemskih inženjera i slično. Pitanje koje me danas muči jest – što se to promijenilo?

Čitajući taj svoj spomenuti tekst u specijalnom izdanju Mreže uz 11-te WinDayse, ostao sam zatečen koliko smo u nekim stvarima napredovali, a koliko su nam neke još uvijek daleko. Primjerice, strah od gubitka posla uslijed krivih parola koje su dolazile od jednog od naših najvećih konkurenata u javnom oblaku, natjerao je sistemske inženjere da postanu glavni agitatori uvođenja privatnog oblaka u svoje tvrtke. Naravno, njihovi sustavi danas još su (osim u iznimnim slučajevima) preko nekoliko koraka udaljeni od privatnog oblaka (virtualnih mašina dostupnih na zahtjev putem samo-uslužnog web portala), no jedan veliki korak naprijed napravljen je automatizacijom održavanja njihove hrpe servera. S druge pak strane, korištenje usluga javnog oblaka u Hrvatskoj još je uvijek na iznimno niskoj razini. Neke su tvrtke svoju mailove i dokumente prebacile u oblak, ali o pravim cloud workloadima u vidu skalabilnih aplikacija koje konzumiraju velike količine resursa još uvijek nema govora.

Gotovo da bih mogao reći da je drugo posljedica prvog tj. da je ogromna želja za implementacijom i stvaranjem privatnih oblaka nagomilala u hrvatskim organizacijama tolike količine vlastitog hardvera da će proći još neko vrijeme dok budu uopće pomislili na što drugo osim punjenja vlastitih kapaciteta. Nisu shvatili, nažalost. No, doći će vrijeme obnove hardvera, možda tada budu mudriji. Nemojte misliti da sam nekakav protivnik privatnog oblaka, stvar je samo u tome da spomenute tehnologije rješavaju dva potpuno različita problema. Jedna od njih (privatna) korisnički podatkovni centar čini efektivnijim i efikasnijim, a druga otvara mogućnosti skalabilnosti i plaćanja usluge onoliko koliko ju korisnik troši. Kod nas još uvijek velika većina ljudi razmišlja ili-ili.

Ne mogu reći ni da su telekomi, hosteri ili kako ih već želimo zvati ovdje bili od velike pomoći, poglavito sa svojim nazovi-cloud ponudama. Nažalost, njihove su ponude daleko od nečega što bismo po ikojoj definiciji mogli nazivati računalstvom u oblaku. Istina, neki od njih imaju podosta sređene podatkovne centre, no ono što nude korisnicima i dalje je mjesečni hosting, u najboljem slučaju. Nitko od njih ne nudi kapacitet na zahtjev, kojega bi korisnik mogao iskoristiti par sati u danu, nemoguće je zakupiti veći broj virtualnih mašina bez ugovora na minimalno godinu dana i slično. Možemo govoriti o outsourceingu, kolokaciji i koječemu drugome, ali daleko je to od bilo kakvog clouda.

Zanimljivo je gledati i neke tendere koji se s vremena na vrijeme pojavljuju. Istina, pisani su na cloudoliki način, zna se u njima čak naći i pojam IaaS (infrastruktura kao usluga), no kad ih malo detaljnije pogledate, ono što se u njima zapravo nalazi toliko je daleko od zdravog razuma – najednom se postavlja detaljna specifikacija svakog pojedinog sloja infrastrukture od mreže, diskovlja, hipervizora i slično. Razumiju li oni koji pišu ovakve natječaje da cloud po definiciji ne omogućuje utjecanje na takve detalje? Upravo zbog toga to i jest skalabilno, upravo zbog toga to i jest isplativije. Ako bi svaki korisnik kod pružatelja usluga računalstva u oblaku mogao tražiti koji hipervizor želi, kako da mu se poslože hardverski firewallovi, koji kablovi da se koriste za povezivanje fizičkih servera na kojima se nalaze virtualke, koliko bi takav igrač opstao? Još da, možda, dopuste izbor da električna energija koja napaja računala bude generirana putem solarnih ćelija ili pak vjetroelektrana ili nekog trećeg izvora? Strašno je uopće na to i pomisliti.

Ipak, ne mogu reći da se napredak ne vidi. Razgovori koje u posljednje vrijeme vodim s većinom hrvatskih velikih tvrtki sve češće idu u smjeru koji bi mogao dovesti prvih velikih Azure projekata, što me osobno veseli. Drago mi je također vidjeti i da je Microsoft pokazao koliko zapravo ozbiljno misli s Azureom, poglavito s hrpom novotarija objavljenih u posljednje vrijeme kao i sa svojom open-source strategijom.

Sve u svemu, djeluje da nam je potrebno još edukacije, smatram da većina kako tehničkog, tako i ne-tehničkog osoblja u hrvatskim tvrtkama još uvijek nije načisto što i kako napraviti po pitanju računalstva u oblaku. Prodaja hardvera i softvera na stari način kao da još uvijek strašno drži korijene u našim mislima i kao da se trudimo novi model shvatiti kroz iznimno tamne naočale starog. Nažalost, to tako ne ide. Ekonomski se pokazatelji, jasno, mogu uspoređivati, no tu svaka usporedba staje. Licence su jedno, cloud model nešto sasvim drugo. Istina je, budućnost je svakako hibridna, no to ne znači da ćemo kroz razumijevanje starog doći do novog, već samo da ćemo u novom modelu imati opciju da se dio infrastrukture nalazi kod nas, dio u tzv. hosterskom oblaku, a dio u onom javnom, Microsoftovom, Amazonovom ili nekom trećem. Mislim da je krajnje vrijeme da to prihvatimo.

Što bi to na kraju trebalo značiti za sve nas – ha trebalo bi nam biti bolje. Trebale bi nam se otvoriti nove mogućnosti, neke nove drugačije usluge. Internet of Things, rekli bi neki ili pak Internet of Everything. Svejedno je, no mislim da je jedna stvar jasna – oblak je tu, nije više budućnost, neka tamo paradigma koja tek treba doći. S nama je i što ga prije prihvatimo, bit će nam bolje. Resistance is futile – welcome to the Cloud!

Objavljeno u posebnom izdanju časopisa Mreža povodom WinDays14 konferencije

Komentiraj