Na marginama IT-a, ili ipak ne? Iliti programiranje kao zanat za prekvalifikaciju

Autor Tomislav Tipurić | Objavljeno u Konferencije, Općenito | Objavljeno 09. prosinac 2015, 11:58

0

Zvoni alarm na mobitelu – 8:30 ujutro. Ivan B. se ustaje i započinje jutarnju rutinu u stanu na Zapruđu. Roditelji su na poslu. Skuhao je kavu, pripremio doručak i sjeo pred računalo. Uključio je browser i kroz nekoliko klikova na ekranu se pojavljuje „Programiranje u C#-u, lekcija 3“. Pokrenuo je video i uz prve gutljaje kave zadubio se u tematiku.

Očekivali biste da Ivana iz odlomka opišem kao školarca, starog nekih 14-15 godina koji, ponukan vještim vratolomijama svoga profesora iz informatike želi postati razvojni inženjer i zaposliti se u Googleu, Facebooku ili pak Microsoftu, ili možda želi pokrenuti svoju tvrtku. Ali ne, Ivan nije srednjoškolac, davno je prošlo to vrijeme. Ivan je magistar strojarstva koji u svojoj struci ne može pronaći posao i zbog toga, sa svojih 30 godina još uvijek živi s roditeljima. Imao je želju raditi, vjenčati se, stvoriti obitelj, ali mu to nije pošlo za rukom.

Sreća u nesreći je da ga je prijatelj uspio zaintrigirati za razvoj softvera i da je Ivan pronašao volju da se posveti učenju, iako je već završio 5 godina fakulteta. I ne, ovo nije početak nekog djela fiktivne beletristike. Ovo je, nažalost, surova realnost hrvatskog društva danas.

Šetajući ponekad gradom u noćnim satima kada mi šum vjetra odvrati misli od svakodnevnih obveza, zapitam se gdje smo to kao društvo pogriješili? Kako je moguće da se čovjek cijeli svoj mladenački vijek trudi učiti ne bi li se zaposlio i onda mu to ne polazi za rukom? Ne želim ovaj tekst pretvoriti u prozivku, želim razmišljati o potezima koje čak i kao pojedinci možemo napraviti ne bismo li mladim ljudima omogućili da nakon završenog fakulteta pronađu posao koji žele.

Životna priča izdvojenog pojedinca specifična je te sama po sebi teško može poslužiti kao univerzalni model. Različiti smo, no u toj različitosti i jest vrijednost. Talenti, kao i interesi, kod svakoga od nas drugačiji, omogućuju formiranje iznimno kvalitetnih interdisciplinarnih timova koji svojom inovativnošću mogu utjecati na stvaranje novih proizvoda i poboljšanje poslovnih procesa u svakoj organizaciji. Ipak, u tome i leži prvi od problema – kako prepoznati ono u čemu smo dobri i prema čemu imamo određene afinitete? Kako to uklopiti u potrebe tržišta? Kao što sam već napomenuo, ne želim govoriti o tome što bi politika, obrazovni sustav ili organizacije civilnog društva trebali raditi, želim ukazati na ono što ja, vi, svatko od nas, već danas možemo činiti kako bi nam sutra bilo bolje.

U kontaktu smo s ljudima koji su u formativnom razdoblju – radilo se o braći, sestrama, rođacima, djeci naših prijatelja, rođaka, braće, sestara… Naša je dužnost kao informatičara (ili ljudi zaposlenih u IT industriji, kako vam drago), prenijeti na mlade ljude entuzijazam i radost koju naš posao budi u nama. Neće to nitko drugi napraviti osim nas. Zašto smatram da baš IT to treba činiti? Zato što mi tu imamo jednu ključnu prednost – da bi mladi čovjek danas krenuo s učenjem IT-a sve što mu treba je volja. Ne postoji niti jedna druga struka za koju je tako jednostavno pribaviti resurse za učenje. Potrebno je računalo i veza na Internet – sve ostalo je tu.

Osobno mi nema dražeg trenutka u razgovoru sa školarcima nego vidjeti u njihovim očima onu djetinje iskrenu radost kada se pronađu u IT-u. Nakon prvih uspješnih linija programskog kôda, oni su spremni i ne spavati samo da bi još nešto zanimljivo stvorili. A rezultata ima, već i od malih poticaja. Raspitajte se samo, primjerice, o državnom natjecanju iz informatike – koliko samo ima pametnih mladih ljudi koje ne pokreće novac, već entuzijazam i svo će svoje slobodno vrijeme posvetiti programiranju. Takvi ljudi ne trebaju brinuti za posao – naći će ga sigurno.

Cijelu ovu priču poticanja entuzijazma za IT možemo dovesti i na višu razinu. Iskreno ne vjerujem da postoji ravnatelj ikoje škole u Hrvatskoj koji bio odbio prijedlog IT stručnjaka da s klincima podijeli svoja iskustva na nekom satu razrednika ili pak predavanju izvan nastave. S druge strane, vjerujte, to nije komplicirano – ne trebaju tu sati pripreme. Zainteresirani učenici slušat će vas i upijati ono što im govorite, makar to dolazilo samo iz glave. Trebate samo probati.

Ako ste programer ili stručnjak za implementaciju sustava i želite otići još korak dalje, možete odvojiti nešto više vremena pa u dogovoru s profesorom informatike organizirati mali ubrzani tečaj osnova programiranja u objektnim jezicima, ili pak pisanja mobilnih aplikacija ili, možda, konfiguracije mrežnih sustava, instalacije Windows Servera, ma što god da vam padne na pamet. Možete to napraviti iza nastave, vikendom ili pak u vrijeme zimskih odnosno proljetnih praznika. Nije važna forma, važno je da onih 10 ili 15 ljudi koji će se neminovno pojaviti na vašim predavanjima dobije klicu, maleni plamičak ljubavi prema tehnologiji. Dalje će oni sami napredovati, no uvijek će pamtiti vas i znanje odnosno entuzijazam koje ste im prenijeli. Ako vam se netko od njih, nakon 4-5 godina, javi i kaže – „znate, onda kad ste bili kod nas u školi i pričali o programiranju, upravo ste tada u meni potakli želju za učenjem kako bih mogao jednog dana upisati tehnički fakultet i raditi ono što vi radite!“, vjerujte, u tom ćete trenutku biti najsretnija osoba na svijetu.

Je li učenje IT-a jedino ispravno rješenje za promjenu koju želimo vidjeti u društvu? Naravno da nije, svaka struka može na sličan način doprinijeti. No, rekao sam na početku da ne želim nikoga prozivati, već progovoriti iz perspektive onoga što mogu napraviti. S obzirom da smo na WinDaysima, uvjeren sam da će barem nekolicina vas učiniti isto!

Ivan B. odlazi na počinak nakon napornoga dana. Mjeseci su već prošli otkad je započeo s avanturom života – posto je razvojni inženjer. Svojoj dragoj šalje poruku za laku noć i tone u san, sretan, zato što sada ima put u životu i nadu da može biti bolje.

Objavljeno u posebnom izdanju časopisa Mreža povodom WinDays15 konferencije

Komentiraj