(ne)Kultura uspjeha

Autor Tomislav Tipurić | Objavljeno u Kolumne, Konferencije, Općenito | Objavljeno 02. svibanj 2016, 13:19

0

success-1909823_1920Govoriti o kulturi uspjeha u zemlji u kojoj se većina vijesti na naslovnicama dnevnih novina, internetskih portala ili pak u udarnim minutama televizijskih dnevnika bavi pronevjerama, krađama, korupcijom i sličnim detaljima nije lak zadatak. Ako bismo se na trenutak stavili u cipele prosječnog stranca koji prvi puta dolazi u Hrvatsku i biva automatski bombardiran svim ranije spomenutim biserima hrvatskog medijskog prostora, vjerujem da bismo zaključili da se u ovoj zemlji uistinu ne događa ništa dobro.

Naravno, svi mi znamo da to nije istina, a ovakvu nam percepciju stvara upravo nedostatak kulture uspjeha. U hrvatskome se društvu uspjeh premalo cijeni, svakoj se lijepoj priči često dodaje doza crnila, svakog uspješnog poduzetnika sigurno je iznjedrila korupcijska afera, ako pak nije tako, onda mu je sigurno otac u nekom od prošlih sustava „prisvojio“ određenu svotu novaca ili nešto slično. Umjesto da budemo ponosni što u zemlji unatoč općoj depresiji imamo ljude koji su uspješni i da se na njihovim primjerima za „posljednji vlak“ uhvatimo i mi sami, mi ćemo ih radije sputavati, da ne bi svojom različitošću i naša srca učinili nemirnima, svjesni da ništa pametno ne činimo sa svojim životom pa nam je taj njihov prosperitet stalni trn u oku.

Imam i jednu sličnu, ali nešto jednostavniju priču. Zamislite uspješnog učenika u 6. razredu osnovne škole. Briljira u svim predmetima, odlične ocjene svih godina svoga školovanja, trudi se i radi, normalan, ali povučen jer ga ostatak razreda jednostavno prezire zbog njegovog uspjeha. On je problem, zbog toga što bi sad zbog njega najednom svi trebali učiti, svi bi trebali biti dobri, aktivni, a oni to ne žele. Znate i sami kako to ide – ta tko još voli „štrebere“ J Jer jednostavnije je subotom poslijepodne šetuckati po kvartu ili pak naganjati virtualnu loptu na kakvome PlayStationu ili XBOX-u, nego učiti matematiku. Zabavnije je gledati američki tinejdžersku komediju totalno neprikladnog sadržaja nego čitati lektiru. I zbog toga je taj naš uspješni školarac problem, zbog toga što je drugačijim pogledom na život uspio. I što se onda dogodi? Zbog toga što nitko, ali nitko nije savršen, naš školarac na jedan od sati likovnog odgoja zaboravi ponijeti svoju mapu s čistim papirima za slikanje. Svaki put do tada sve je bilo besprijekorno, ali eto, mapa je ostala pokraj stola, a to jutro je trebao ranije ustati ne bili pomogao ocu unijeti u auto par povećih komada prtljage. I sad slijedi kazna, svima jednaka, neovisno o prethodnom ponašanju – jedinica u školskom imeniku. Ne ulazeći u samu glupost ocjene 1 za zaboravljenu mapu, značajnija je činjenica da je ostatak razreda sretan kao nikad u životu, ruke su u zraku kao da je hrvatska reprezentacija osvojila svjetsko prvenstvo – svi su presretni što je najbolji učenik toga razreda napokon dobio 1. „Neka ti je! Ovo mi je popravilo cijeli današnji dan! Kako ću samo svima pričati da si i ti napokon dobio 1…“ – govorili su mu.

Kultura uspjeha gradi se od malih nogu – transformacija našeg obrazovanja u sustav koji će baštiniti kulturu uspjeha i u ranoj fazi prepoznavati talente kod pojedinaca te ih usmjeravati prema onome u čemu uistinu mogu biti najbolji ključni je preduvjet promjena koje svi skupa želimo vidjeti u društvu.

Podsjeća li vas ova priča na nešto što doživljavamo u medijima i posljednjih dana? Mislim, mediji su ogledalo svijesti društva, ako ih nitko ne konzumira neće niti postojati. Upravo mi zbog toga u glavi zvoni pitanje – jesmo li se kao društvo malo zaigrali, poput ovih osnovaca kojima bi se još zbog njihovih godina dalo i oprostiti? Zašto radimo medijski linč apsolutno svakog uspješnog poduzetnika, svakog znanstvenika, inženjera, umjetnika ili nekog trećeg? Samo zbog toga što su uspješni, jer nemoguće je biti uspješan na moralan način? Samo zato što su drugačiji, jer ako si drugačiji automatski ne valjaš? Što nam je svima skrivio taj nesretni Mate Rimac, da smo jedva dočekali njegov javni nastup u kome će nam dati priliku da mu nešto izvučemo iz konteksta i stavimo ga na stup srama, napunimo naslovnice totalnim žutilom i na kraju izgubimo kompletnu bit onoga što nam je čovjek htio poručiti? Čitao sam taj dan određene portale i jednostavno nisam želio vjerovati što vidim. U jednom trenutku slušam uspješnog domoljuba (definicija riječi: onaj koji svojim trudom i radom stvara dodatnu vrijednost svojoj domovini) kako govori o birokratskim i sličnim problemima zbog kojih mora u stranim zemljama otvarati pravne subjekte, a u drugome čitam o izdajniku koji će svoj pogon preseliti negdje vani i zaboraviti za sve one priče o zapošljavanju ljudi i izgradnji domaće ekonomije. Kako je moguće toliko pobrkati lončiće? Je li zavist u nama Hrvatima toliko duboko ukorijenjena da ključa i čeka prvu priliku da uništi nečiji desetogodišnji trud i rad? Nekad stvarno djeluje da legenda o kralju Zvonimiru živi i danas.

Ipak, svjestan sam da nemam pravo potonuti zbog ovoga. U svim tim osjećajima ljutnje i razočaranja treba pronaći snagu koja će dati nadu da može i mora biti bolje. Rekao bih stoga da je poveznica prve i druge priče poprilično očita – kultura uspjeha gradi se od malih nogu. Naravno, kreće od obitelji, ali moramo biti poprilično svjesni da najveći dio formativnog razdoblja čovjek provede upravo u obrazovnom sustavu. Transformacija našeg obrazovanja u sustav koji će baštiniti kulturu uspjeha, koji će u ranoj fazi prepoznavati talente kod pojedinaca i usmjeravati ih prema onome u čemu uistinu mogu biti najbolji, ključni je preduvjet promjena koje svi skupa želimo vidjeti u društvu.

I ona je moguća – nije nešto za što moramo čekati narednih 50 godina. Ako svatko počne od sebe i onih ljudi oko sebe vrlo će se brzo stvari početi mijenjati. Dovoljno je samo umjesto 2 hejterska komentara na Facebooku ili nekom forumu, poslati 1 pozitivan. Dovoljno se raspitati, prije nego što osobu osudimo. Trebamo se truditi da nam u životu uistinu bude cilj što bolje upoznati ljude oko nas onakvima kakvi jesu, od krvi i mesa, kakvi smo na kraju i sami. Ako već sustav ne možemo mijenjati izvana, nemamo izbora nego to činiti iznutra. Prije ili kasni ta doza pozitive koju unesemo u svoje živote imat će efekta i na ljude oko nas. Duboko sam uvjeren da će i ovogodišnji WinDaysi tomu dati svoj mali doprinos!

Članak je u osnovnom izdanju objavljen u posebnom izdanju časopisa Mreža povodom WinDays16 konferencije

Komentiraj